Sijem žito, raste gra’orica

Kod nas u Slavoniji običaj nalaže da se Božićno žito sije za sv. Barbaru ili sv. Luciju. Kako smo mi doma uvijek bili u nekim strkama, sv. Barbara bi prošla bez sijanja. Naime, uvijek bi zaboravili kupiti, odnosno od uja Ivice iz Kovačevca nabaviti, žito. Zato bi 13. prosinca na svetu Luciju pripremili prazne posudice od Dobro jutro margarina i dan ranije namočeno žito posijali. U sredinu bi stavili čašice od rakije u koje bi išla svijeća nakon što žito naraste.

Žito se stavljalo na neko sunčano i toplo mjesto i svaki dan s malo mlake vode poškropilo. Na Badnjak bi djeca uređivala žito: šišali bi ga škarama,  u sredinu bi stavljali svijeću, a oko žita vezali trobojnicu.

Ako je žito bilo dobro, ako je bilo gusto i zeleno – to bi bio znak da će cijela iduća godina biti plodna i uspješna.

No, vratimo se na sv. Luciju.

Nije se samo žito sadilo na taj danu. Također bi se svaki dan od Lucije zapisivalo kakvo je vrijeme bilo, kako bi se predvidjela prognoza za cijelu sljedeću godinu. Svaki dan od Lucije do Božića predstavljao je jedan mjesec.
Dvanaest dana – dvanaest mjeseci.

Postoji još jedna običaj koji mi je baka ispričala i koji sam čak par puta kao djevojčica iz zabave isprobala. Zadatak je bio na dan sv. Luciju napišem na 12 papirića imena 11 simpatija, dok bi jedan papirić ostavila prazan. Svaki dan bi nasumce izabrala jedan papirić i bez gledanja bacila u kalijevu peć. Zadnji koji bi ostao, bio bi moj ženik. Ako bi ostao prazan papirić – značilo bi da se neću udati sljedeće godine.

Leave a Reply