Kad ti zvono odzvoni

Iako sam u međuvremenu prestala piti kavu s mlijekom, ova prispodoba me uvijek podsjeti kako je lako okrenut dan u negativu. Ali i obrnuto.


Pisano: 29.07.2015.

Pretpostavljam da svi znaju za Tajnu, bestseler za sve ljude koji misle da su nesretni. Najprodavanija knjiga u samopomoćnoj literaturi. Knjiga koja govori da ako misliš loše, loše će to se događati; ako se bojiš, nema uspjeha; ako misliš pozitivno, svemir će se urotiti i dati ti najbolje od svega. Otkrivanje tople vode koje nam zaista često treba. Življenje uz potok, a umiranje od žeđi. Ali svi smo mi ponekad žedan kamen na studencu, pa zaboravljamo da si možemo poprilično uništiti dan vlastitim odabirima, uz pomoć vanjskih faktora, naravski. Eto, današnji dan je primjer kako ja ne znam i u potpunosti fejlam primijeniti filozofiju Tajne. Bar u ovom prvom dijelu dana.

Već me rano jutro krenulo izazivati.

U pet me probudio plač, pa presvlačenje, pa je T. morao ispričati sve, al baš sve što je noćas sanjao i to na nekom svom jeziku koje se sastoji od dvaipo slova ã i ü. Poslušala sam ga pažljivo, odgovorila na par pitanja, suosjećala se s nekim snovima i uspjela ga uspavati nakon sat vremena.

Ne zadugo. Novi plač je krenuo oko 7. Imala sam što vidjeti, pelena nije izdržala pritisak, te sam imala ranojutarnje presvlačenje posteljine i uključivanje pune mašine za veš (kao da je ikada prazna). Okej. Nije me ni to izbacilo, jedan običan dan jedne obične osobe koja ima dijete. Idemo dalje.

Pospremanje, pranje zubi, pranje suđa, kupljenje veša, malo joge, tuširanja i pričanje s T-om kojeg vozam u kolicima cijelo vrijeme za sobom. Dok se tuširam (uz njega naravno) on priča i dalje, a ja pjevam trenutni hit „Ja posijah mrkvu, mrkvu“ (znam, znam da se sije repa, al eto, to je moj osobni tač)… i zatim dolazi vrijeme za uspavljivanje, a nakon toga slijedi pola sata samovanja u dnevnoj, pred kompom, uz kavicu. Moj hajlajt svakog dana. Okej, dječji osmijeh i zagrljaj su veći hajlajti i srećice, al govorim o ovim nižim, fizičkim potrebama, jel.

I tako, nakon 40-ak minuta sisanja, padne T. u svoj san, nastavljajući sisati u prazno, i ja sva blažena ustanem i nindža pokretima uklonim sve igračke da se ne okrene na koju u snu , privučem kinderbet i pobjedonosno se udaljim iz sobe prema kuhinji, na svoj osobni party. Ahhhh, misli mi govore i usne mi se smiješe, kad li:

ZVRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!

Wth? KK? Psujem u sebi trčim prema vratima. Meni nitko ne zvoni. To kao da Adams femili prima posjete, nečuveno! Čak i poštar ostavlja žute omotnice za preuzimanje stvari u kasliću. Dotrčim na prstima, pogled kroz špijunku: neki mladac s papirima stoji i čeka. Što da radim, mozak mi radi sto na sat. Ako ne otvorim, nastavit će zvoniti, ako otvorim, moram razgovarati. Kaplja znoja ide niz sljepoočnicu, navučem lanac i otvorim vrata, provirim unezvijereno i šapnem:

– Da?

– Hm? Vi ste tu glavni?

– Um, glavni? Pa da, valjda…

– Evo, imam vam prekrasne budističke knjige koje…

–  Pstt, ne hvala, jel možete tiše, beba mi spava?

–  Spava? Vidite, ove knjige vam govore upravo o suprotnom, o buđenju…

–  Gledajte – šapćem ja dalje, okrećući se prema sobi da vidim u kakvom stanju budnosti je T. – prošla sam buđenje te vrste…

–  Vi? – prekine me s podsmjehom mladac.

– Da, ja, kundalini yogom koju sam intenzivno prakticirala…

– Pa vidim da vam nije baš pomogla, poprilično ste nervozni – nastavi on jednako glasnim tonom.

E kad ga tu nisam zatukla i pokazala mu kako me kundalini yoga nije smirila, neću nikada. Ali nisam stigla, jer je T. počeo urlati.

I tada je krenuo kaos….Napokon njega umirim, dam mu igračke, on leluja na prsima pokušavajući puzati, ja trčim po kavu. Otvaram frižider, a ono – nema mlijeka. Neee! Sad već osjećam i glad. Mislim se, okej, idem van s T.-om u šetnju, pa ću kupit mlijeko i hranu i sve…kad li pogled kroz prozor pokaže vjetar s mogućom kišom.

Eto ti ga na. Počela ja plesti lanac nezgoda. Sjetim se da imam štrukli u zamrzivaču, posložim ih, uz stalno trčanje da vidim u kojem je stanju T, jede li stopalo ili je dohvatio jastučnicu. Stavim peći štrukle, kad li ono rerna počne dimiti, štrukle počnu bujati i eksplodirati (?!), vadim ih van nepečene, bacam u sudoper, odlazim očajna M.-u koji predloži da protiv ludog vjetra vani kao zaštitu T.-u stavim plastičnu navlaku protiv kiše (kako logična, a od svih negativa misli, meni uopće nezamisliva ideja). I tako, zaputimo se nas dva, uz duboko disanje, van. Po hranu, mlijeko, kavu. Tim redom, uz pokušaj vraćanja u normalu, prizivajući pozitivne misle koje su se sakrile k’o Waldo.

Iako nisam uspjela odmah (najgora sirnica ikada, nervozan T, umorna ja), niz negative je ipak zaustavljen, treba još samo okrenut u pozitivni smjer.

Uglavnom, pouka ove prispodobe jest da date ženama, mamama (isuse, koliko slova m i a u jednoj riječi), ljudima općenito, samo 15 minuta samoće i mira i kave. I ostatak dana će planine micati i rijeke razdvajati. Figurativno. Nismo Godzille, iako smo nekad Momzille.

Pouka je i da ne zvonite ljudima na vrata iz glupih razloga, a to je skoro svaki, bili vi inkasator ili prodavač svetih kalendara. Jer uvijek postoji mogućnost da se unutra nalazi uspavana beba. I njena mama. koja nije popila kavu. I koja će bacit neku vradžbinu na vas. Jer ako trudnice mogu davati ječmenac, i mame imaju neke moći. Uvjerena sam. Treba pitat mladca, što mu se dogodilo.

Pouka je i da jedna loša misao dovede na party još (pe)desetak drugih i tako one slave masakrirajući vam mozak. A zbilja nema potrebe. Ista je stvar s pozitivnim mislima. Misli su druželjubiva bića.

Ah da, i pazite na eksplodirajuće štrukle, i da uvijek imate mlijeko u frižideru.

Leave a Reply