Djeca su teška?

I tako, dok hodam s krpom u ruci, brišem bebin doručak s poda, drugom rukom spremam lego, a misli idu u 12 traka od kojih u jednoj smišljam što ću kuhat, u drugoj o padu Kabula,  trećoj koju ćemo aktivnost danas raditi, a u četvrtoj traci pišem mentalni popis za večerašnju nabavku…,osjećam kako me južina uzima.

Prije me uzimala na pospanost, a pošto sam nadrasla potrebu za spavanjem,  sada se samo borim da ne ispsujem sve po spisku.

I kako gutam sat po sat, tako osjetim kako se živciram jer ne mogu kontrolirat svoju naživciranost, pa sama sebi postajem motivacijski govornik i pumpam se sa:  okej Teno, ali trebaš biti zadovoljna, danas je novi dan, možeš ga ove sekunde okrenuti na odličan, samo ako odlučiš. Udahnem dva puta i mislim i okej, idemo iz početka. I onda vidim da su razbacali sav lego i po friško usisanom podu raznijeli sve mrvice sa doručka, ala Ivica i Marica style.

Nakon dvanaestog puta, pada obrana i počinjem koristiti uzrečice iz djetinjstva:

Djeco, ako ne spremite to – ja ću POLUDJETI.

Ne bacajte te papire ne rastu novci na drveću!

Kad sam ja bila dijete…


I dok izgovaram to, diže mi se kosa na glavi od same sebe.

Trčim, spremam, kuham , derem se jer me nitko ne čuje od cičanja, 15 zvučnih igračaka i Super Simple Songsa u pozadini, i na kraju očajna sjednem i kažem:

Isuse, kako su djeca danas TEŠKA.

I u tom trenu mi zazvoni u glavi. Djeca teška? Mila moja Teno, djeca su djeca.

Djeca su spužve, djeca su ogledala, djeca su savršeno usklađena i još nemaju ušutkanu senzibilnost, treće oko, providnost, auru, zovi to kako hoćeš, al znaš o čemu pričam. O onome kad vide osjetom kojeg su nam godinama odsijecali kako bi postali odrasli, uljudni i programirani ljudi. Da bi vidjeli očima, i ničim drugim. Srećom, neki su utekli tome.

Djeca nisu teška danas.

Djeca su ljudi danas.

I njima je vruće.

I njima je južina.

I njih bole kosti od rasta, zub od izlaženja

ili su frustrirani zašto ne mogu napuhati pumpom za pilates loptu – malog legu čovječuljka da postane veliki.

I prije svega, njima sam ja.
Mi.

Odrasli roditelji, glavni likovi ovog filma i junaci, „sve smo prošli“ i „sve znamo“ roditelji, koji ne mogu kontrolirati svoju južinu, svoj „fail“ dan, roditelj koji vriju u sebe i pokušavaju to sakrit osmijehom od zubi dok ne počne lamentirati s rečenicama besmislenim kao i džepovi na odjeći novorođenčeta.

Ali iznad svega, oni se guše u mojoj energiji koju sakrivam pod kosu i pod jezik, zaboravljajući da oni ne vide samo očima i ne čuju samo ušima, već i puno, puno više od toga.

Oni se guše u toksičnoj energiji.

Oni me odrazuju i meni se ne sviđa to što vidim.

Nisu djeca teška.

Meni je teško prepoznati sebe u njima.

I naravno da imam pravo biti negativna, poludjeti, plakati i biti čovjek.

Ali nemoj reći: djeca su teška.

Nisu, Teno.

Nisu.

Zagrli ih.

Time ćeš zagrliti dijete u sebi.

Leave a Reply